Nakon izlaganja sunčevoj svjetlosti, epidermis se zadebljava, a melanociti brže stvaraju pigment melanin, pri čemu dolazi do tamnjenja kože. Melanin je prirodni pigment koji našoj koži, kosi i očima daje njihovu prirodnu boju. U citoplazmi melanocita nalaze se specifične organele – melanosomi – u kojima se sintetizira melanin. Sinteza nastaje oksidacijom tirozina pomoću enzima tirozinaze u dioksifenilalanin (DOPA). Zatim se stvaraju DOPA-kinon i DOPA-krom te indolski spojevi iz kojih polimerizacijom nastaje melanin. Melanociti predaju melanosome okolnim keratinocitima preko svojih dendrita koji tada čine epidermalnu melaninsku jedinicu. Glavna funkcija melanina je da štiti niže slojeve kože od negativnih utjecaja UV-zraka.
Ljudi se s obzirom na količinu melanina u koži uvelike razlikuju po svojoj osjetljivosti i odgovoru na sunčevu svjetlost. Prema osjetljivosti na sunce, koža se u silaznom redoslijedu dijeli u 6 tipova (I do VI). Podjela se zasniva na boji kože, osjetljivosti na UV zrake i odgovoru na izlaganje suncu. Tip I ima bijelu do svijetlo pigmentiranu kožu, jako je osjetljiv na UV zrake, ne pokazuje brzo tamnjenje pigmenta, uvijek lako izgori i nikad ne potamni. Tip VI ima tamnosmeđu ili crnu kožu, najmanje je osjetljiv na UV zrake, pokazuje brzo znakovito povećanje količine pigmenta i jako potamni. Osobe crne ili tamne kože nisu neosjetljive na učinke sunca i kod jakog ili dugotrajnog izlaganja mogu izgorjeti. Kod osoba s albinizmom kao i u područjima s vitiligom zbog nedostatka melanocita nema pigmentacije kože.
Kronično izlaganje sunčevoj svjetlosti dovodi do starenja kože, izazivajući plitke i duboke bore, grubu kožu, točkastu hiperpigmentaciju te ponekad teleangiektaziju.
Hiperpigmentacije
Hiperpigmentacija je poremećaj boje kože koji karakteriziraju tamna područja na koži uzrokovana povećanim stvaranjem i odlaganjem melanina, tamnog pigmenta kože. Hiperpigmentacije mogu biti smeđe, ružičaste ili crvene boje. Najčešće se pojavljuju izolirano na malim područjima, ali mogu biti i u obliku velikih i intenzivnih površinskih mrlja. Višak pigmenta može se odlagati u površinskom sloju kože – epidermisu, ili u dubljem sloju – dermisu, gdje je nedostupan djelovanju sredstava za izbjeljivanje kože.
Hiperpigmentacije mogu biti posljedica hormonskih promjena (trudnoća, menopauza), nasljednih čimbenika (sklonije su osobe tamnije puti), uzimanja nekih lijekova, pojednih bolesti (npr. Addisonova, Cushingova), prirodnog procesa starenja te ozljeda (npr. porezotina, opeklina) i upalnih procesa na koži (npr. akne, lupus), a pojačavaju se djelovanjem UV zraka. Prekomjerno izlaganje suncu jedan je od najčešćih uzroka hiperpigmentacije, budući da sunčeva svijetlost potiče proizvodnju melanina. Stoga najvažniju ulogu ima prevencija koju čini ograničeno izlaganje suncu te redovito korištenje fotozaštite. Hiperpigmentacije koje se pojavljuju na koži mogu se prekriti i ujednačiti s normalnom bojom kože, mogu se ukloniti (kemijski piling, laser) ili posvijetliti odgovarajućom medicinskom kozmetikom i/ili dermokozmetikom.
U najčešće hiperpigmentacije ubrajamo melazmu, sunčane pjege, staračke pjege i postupalne hiperpigmentacije koje se uglavnom javljaju na koži lica, rukama ili drugim dijelovima tijela često izloženima suncu. Zbog estetskih problema mogu narušiti kvalitetu života pacijenta, ali uglavnom se radi o benignim promjenama na koži.
Melazma (chloasma) je čest poremećaj hiperpigmentacije kože kod kojeg dolazi do povećanog stvaranja melanina u bazalnom sloju epidermisa. Obilježavaju je nepravilne pigmentacije na čelu, sljepoočnicama, obrazima, iznad gornje usnice i na vratu, tamnožute do smeđe boje, koje se postupno povećavaju i tamne. Promjene se pojačavaju tijekom izloženosti suncu. Češća je kod ljudi s tamnijom kožom (azijata, indijanaca, crnaca) i kod žena. Točan uzrok i patogeneza nisu u potpunosti poznati, iako se sumnja na postojanje genetske predispozicije. Egzacerbacije mogu biti uzrokovane trudnoćom, korištenjem hormonske kontracepcije i izlaganjem UV svjetlu. UV svjetlost može utjecati na melanocit-stimulirajuće citokine. Kod žena, melazma nakon poroda ili prestanka uzimanja hormona blijedi polako i nepotpuno. Kod muškaraca izblijedi rijetko.
Terapija izbora je izbjegavanje daljnjeg izlaganja suncu uz primjenu preparata s visokim zaštitnim faktorom. Pregled kože vrši se pomoću Woodove lampe da bi se odredilo u kojem sloju kože se nalazi pigment (epidermi, dermisu ili miješano). Težina kliničke slike određuje se MASI score-om (melasma area and severity index). U računanje MASI scora (0-48) ulaze tri faktora: koje područje kože je zahvaćeno, koliko je to mjesto tamno (jačina hiperpigmentacije) i homogenost hiperpigmentacije.
Melazma se razlikuje od drugih poremećaja pigmentacije. Hiperpigmentacija je ograničena gornjim i donjim orbitalnim lukom, rijetko se širi niže od mandibule i obično nije duboka. Često je potrebna biopsija kože da bi se isključili ostali poremećaji pigmentacije. Diferencijalno dijagnostički, moguće su kronična fototoksična reakcija na kozmetiku i fotosenzitivna reakcija nakon sustavne upotrebe nekih lijekova (fenitoina, klorpromazina). Na liječenje odgovara samo epidermalna pigmentacija. Često je učinkovit 3-4%-tni hidrokinon nanesen 2×/dan, no obično je potrebno dugotrajno liječenje; za održavanje je dobar 2%-tni hidrokinon. Tjedan dana prije primjene na licu, potrebno ga je testirati iza jedne uške ili na malom području podlaktice, jer može izazvati nadražaj. Umjesto ili zajedno s hidrokinonom mogu se rabiti sredstva za izbjeljivanje poput kreme sa 0,05-0,1% tretinoinske i 15-20%-tne azelaične kiseline. Kod osoba s teškom melazmom koja ne odgovara na lokalno primijenjena sredstva za izbjeljivanje, postoji mogućnost kemijskog pilinga glikolnom kiselinom ili 30-50%-tnom trikloroctenom kiselinom.
Sunčane pjege (ephelides) su makulozne promjene veličine 1-3 mm koje se pojavljuju već u dječjoj dobi, između druge i četvrte godine, te su izraženije ljeti. Nalaze se na fotoeksponiranim dijelovima tijela i lica. Izraženije su kod osoba s tipom kože 1 i 2, odnosno svijetlije puti s plavim očima, plavom ili riđom kosom. Nasljeđuju se autosomno-dominantno. Budući da se radi o potpuno dobroćudnim promjenama, terapija nije potrebna. Iz estetskih razloga mogu se pokušati tretmani izbjeljivanja, krioterapija, kemijski piling, te laserski tretmani, ali niti jedna metoda ne dovodi do zadovoljavajućih terapijskih rezultata. Savjetuje se fotozaštita i izbjegavanje izlaganja prirodnim i umjetnim izvorima UV zračenja.
Pjege koje nisu uzrokovane suncem ponekad su povezane sa sistemskim bolestima poput Peutz–Jeghersova sindroma (kod kojeg se pojavljuju brojne pjege na usnicama) ili sindroma multiplih pjega (Leopardov sindrom). Liječenje je jednako.
Staračke pjege (lentigo solaris) spadaju u najčešće pigmentne promjene na koži koja je zahvaćena fotostarenjem. To su hiperpigmentacije veličine nekoliko milimetara u promjeru, smećkaste boje, smještene u razini kože. Pojavljuju se na fotoeksponiranim dijelovima kože kao što su čelo, obrazi, nos, podlaktice, gornja strana šake, ramena i dekolte. Najčešće se javljaju kod ljudi starijih od 40 godina, ali mogu se javiti već i u tridesetima, ovisno o klimatskom području i jačini izlaganja suncu. Do promjena dolazi zato jer postoji povećan broj pigmentnih stanica i povećana aktivnost pigmenta. Starenjem se njihov broj povećava. Za te promjene karakteristično je da ne blijede tijekom godišnjih doba s manje sunčeve svjetlosti. Postoje brojne metode uklanjanja staračkih pjega. Primjenjuje se terapija tekućim dušikom (krioterapija), različita sredstva za depigmentaciju, kemijski piling s trikloroctenom kiselinom te dermoabrazija. Ipak, u današnje vrijeme najviše se primjenjuje laserska kirurgija, jer pokazuje najbolje terapijske rezultate zbog mogućnosti selektivnog uništavanja pigmenta, bez ozljeđivanja okolnog tkiva. U prevenciji nastanka staračkih pjega iznimno su važni fotozaštita i neizlaganje kože UV-zrakama.
Postupalne hiperpigmentacije su česte hiperpigmentacije koje se pojavljuju na dijelovima kože koji su prethodno bili zahvaćeni nekom upalom ili ozljedom, nakon čega je ostala plitka mrlja, odnosno diskoloracija. Uglavnom se pronalazi kod pacijenata koji se liječe od akni, ali je također mogu izazvati kozmetički zahvati kao što su dermoabrazija, laserski tretman i kemijski piling.
Melanodermitis toxica je hiperpigmentacija koja nastaje nakon upale kože izazvane egzogenim kontaktom s fototoksičnim supstancijama i nakon izlaganja sunčevu svjetlu. Promjene su uzrokovane primjenom fotosenzibilizirajućih tvari u kozmetici, sapunima, industrijskim kemikalijama (katrani i ulja) zbog čega dolazi do degeneracije stanica bazalnog sloja i smještaja melanocita u dermis. Na vratu, dekolteu, obrazima i bradi najčešće se vidi blagi eritem nakon kojeg zaostaje smeđeljubičasta pigmentacija. Liječenje uključuje izbjegavanje uzročnih čimbenika i sunca, uz upotrebu proizvoda s visokim faktorom zaštite i sredstava za kozmetičku korektivnu primjenu.
Pigmentacije tijekom endokrinih i drugih bolesti mogu uzrokovati sistemski poremećaji, osobito Addisonova bolest i hemokromatoza. Pigmentacije se pojavljuju i kod hipertireoze, tumora hipofize, raznih malignih, bubrežnih i jetrenih bolesti. Nalazi na koži nemaju dijagnostičku vrijednost što se tiče etiologije.
Hiperpigmentacija uzrokovana lijekovima je obično difuzna, no ponekad za pojedini lijek ima specifičnu raspodjelu ili boju. Najčešće se vide nakon uzimanja klorpromazina, fenitoina, amjodarona, antimalarika, bleomicina, tetraciklina, kemoterapeutika te spojeva zlata i srebra.
Prevencija hiperpigmentacija
Jednostavne mjere predostrožnosti pomažu pri izbjegavanju hiperpigmentacija i kroničnih učinaka sunca. Fotozaštitu je potrebno upotrebljavati tijekom cijele godine, pri svakom izlaganju. U područjima s umjerenom klimom izlaganje je manje opasno prije 10 h prije podne i nakon 15 h poslije podne, jer se većina valnih duljina koje izazivaju pigmentacije profiltrira. Magla i oblaci ne smanjuju opasnost koja je povećana i na većim nadmorskim visinama. Dijelove tijela izložene suncu potrebno je prekriti odjećom. Gusto tkane tkanine zaprječuju bolje od rahlog tkanja. Na tržištu postoji posebna odjeća koja omogućava dobru zaštitu od sunca, a šeširi širokog oboda štite lice, uši i vrat.
Faktori za zaštitu od sunca štite, ali ne sprječavaju uvijek hiperpigmentacije i kronični učinak sunca. Preporučuju se proizvodi sa SPF50+. Omjer UVA i UVB zaštite u proizvodu treba biti barem 1:3, jer postoje dokazi da se na taj način najbolje mogu spriječiti i umanjiti oštećenja kože. Faktori zaštite od sunca postoje u nizu pripravaka, uključujući kreme, gelove, pjene, raspršivače i stikove.
Većina faktora za zaštitu od sunca sadrži nekoliko tvari koje djeluju kao kemijski zasloni, apsorbirajući svjetlost ili stvarajući fizikalni štit koji svjetlost odražava ili raspršuje. Uobičajene kemijske zaštitne tvari većinom apsorbiraju UVB zrake, a u njih spadaju aminobenzoati koji obuhvaćaju p–aminobenzoičnu kiselinu (PABA), salicilate, cinamate, benzofenone (npr. avobenzon) i antrilate. Od njih su benzofenoni osobito učinkoviti u zaštiti od UVA zraka. Cinkov oksid i titanov dioksid blokiraju i UVB i UVA zrake. Mikronizirani oblici tih tvari znakovito su poboljšali njihovu kozmetičku prihvatljivost. Neuspješnost faktora za zaštitu od sunca je česta, a obično nastaje zbog nedovoljnog nanošenja proizvoda, prekasnog nanošenja (za najbolju učinkovitost, faktore bi trebalo nanositi 30 min. prije izlaganja) ili nenanošenja nakon plivanja ili tjelovježbe.
Tijekom ljeta potrebno je izbjegavati neke proizvode za izbjeljivanje kože (hidrokinon, tretinoin) i tretmane za uklanjanje hiperpigmentacije (kemijski piling, laser). Za vrijeme intenzivnog sunčanja, ali i ranije kao prevencija, preporučuje se kožu štititi i iznutra uzimanjem antioksidansa kao što su beta-karoten, astaksantin, likopen, vitamini C i E, te omega kiseline, per os.
Prekrivanje hiperpigmentacija
Hiperpigmentacije predstavljaju estetski i psihosocijalni problem. No srećom, na tržištu postoje razni korektivni puderi, BB i CC kreme koje prekrivaju nepravilnosti na koži i ujednačavaju ten. Glavna posebnost tih dermokozmetičkih pripravaka je što su multifunkcionalni – spajaju prednosti više namjena u jednom – djeluju kao hidratantna krema, tekući puder i korektor. Istovremeno hidratiziraju, njeguju, štite od UV zračenja i prikrivaju hiperpigmentacije.
U zadnje vrijeme sve su popularniji mineralni puderi koji se predstavljaju kao zdravija alternativa klasičnog pudera. To su puderi na osnovi prirodnih minerala. Najčešće se radi o raznim vrstama titanijevog dioksida ili cinkovog oksida, koji odlično odbijaju svjetlo te predstavljaju prirodnu zaštitu od štetnog sunčevog zračenja. Prekrivanje nepravilnosti je slabije, ali ne uzrokuju kožne iritacije i začepljene pore, jer ne sadrže sastojke poput ulja, silikona, parfema, konzervansa ni sličnih potencijalno nepoželjnih sastojaka. Stoga se preporučuju za osjetljivu kožu s blagim nepravilnostima.
BB kreme (beauty balm) također su odlična alternativa teškim puderima, posebice u toplijim, ljetnim danima. Kod osoba bez velikih nepravilnosti mogu u potpunosti zamijeniti upotrebu pudera tijekom cijele godine.Lakše su teksture od pudera, ali i slabije prekrivaju. Međutim, u jednom proizvodu daju podlogu, hidrataciju, zaštitu od UV zračenja i anti–age učinak, pa nije ni čudno što su zadnjih godina sve popularnije.
CC kreme (color correcting) bolje prekrivaju od BB krema, jer sadrže pigmente koji neutraliziraju boje na koži (crvenilo, pigmentacijske mrlje, podočnjake), zaglađuju ten, pružaju dubinsku hidrataciju i umiruju iritacije, a mogu sadržavati i vitamine koji dodatno njeguju kožu. Preporučuju se ljudima s jačim nepravilnostima. Kod hiperpigmentacija bi svakako bilo poželjno da, osim visoke zaštite od sunca, sadrže i aktivne tvari koje izbjeljuju tamne smeđe mrlje.
Liječenje hiperpigmentacija
Postoji nekoliko tretmana i metoda u liječenju hiperpigmentacija, no poremećaj je kroničan i ponavljajući, s relapsima. Tamniji tipovi kože (Fitzpatrickovi tipovi kože od IV do VI) su posebno zahtjevni za tretiranje zbog povećanog rizika od postupalne hiperpigmentacije. Ne postoji jedan tretman koji je efikasan u svim slučajevima, pa je stoga najbolje kombinirati više njih.
Kad su u pitanju hiperpigmentacije, najvažniju ulogu ima prevencija koju čini zaštita od UV zračenja, da bi se spriječilo nastajanje tamnih mrlja. Zaštitu treba upotrebljavati tijekom cijele godine, pri svakom izlaganju suncu. Za liječenje hiperpigmentacija koriste se dva tipa tretmana: uklanjanje diskoloracije kože i reguliranje pigmenta.
1. Tretmani uklanjanja diskoloracije kože pomoću kemijskog pilinga ili laserske terapije mogu imati nuspojave kao što su iritacija kože, upale, pa čak i peckanje, što može dovesti do postupalne hiperpigmentacije, pogotovo kod tamnijeg tipa kože. Takvi tretmani također mogu biti skupi i invazivni.
Eksfolijacija (piling) ima važnu ulogu u tretiranju hiperpigmentacija, jer uklanja višak odumrlih stanica epidermisa i priprema kožu za daljnje korake i njegu. Kod osjetljive kože, za eksfolijaciju se najčešće upotrebljavaju polihidroksilne kiseline (PHA) od kojih je najpoznatija laktobionska kiselina. PHA potiču stanično obnavljanje i eliminaciju odumrlih epidermalnih stanica, eliminirajući nakupine melanina u površinskim slojevima, bez izazivanja nuspojava karakterističnih za primjenu AHA kiselina. Kod pacijenata koji nemaju problema s osjetljivom kožom pogodni su kemijski pilinzi s glikolnom, trikloroctenom, mliječnom ili fitinskom kiselinom kao i njihove kombinacije. Glikolna kiselina nanosi se na zahvaćena područja, koža u početku bubri, a potom se ljušti otkrivajući neoštećenu kožu, koja je ravnomjerno pigmentirana.
Laserska terapija se provodi intenzivnim pulsnim svjetlom. Preciznija je od kemijskih pilinga, jer ciljano koristi svjetlo velike energije na zahvaćenim područjima kože. Terapijom se brišu hiperpigmentirane stanice kože u površinskom (epidermi) ili dubljem (dermi) sloju, ovisno o težini simptoma.
2. Medicinski proizvodi ili preparati za njegu kože koji reguliraju pigmentaciju putem površinske primjene. Većina se temelji na jednom ili više ključnih sastojaka čija je zadaća posvjetliti tamne mrlje i ujednačiti ih s normalnom bojom kože. Glavni uzrok pojave mrlja su poremećaji u sintezi i distribuciji melanina. Stoga se u liječenju hiperpigmentacija koriste supstancije koje djeluju tako da inhibiraju produkciju melanina u melanocitima, smještenim u bazalnom sloju epidermisa. Mehanizam djelovanja depigmentirajućih preparata je inhibicija enzima tirozinaze koji je uključen u nastanak pigmenta melanina u koži (npr. hidrokinon, rezorcinol). Jedan od najnovijih mehanizama je blokiranje već nastalog melanina u transportu do površine epidermisa (npr. niacinamid). Na taj način u površinske slojeve epidermisa ulazi manje melanina, što se očituje smanjenom pojavom mrlja i pjega na koži.
Hidrokinon je snažno sredstvo za izbjeljivanje kože dostupno isključivo na recept, koje je zbog potencijalnih toksikoloških rizika i uzrokovanja postupalne hiperpigmentacije zabranjeno u kozmetici u EU. Djeluje tako da inhibira tirozinazu, enzim koji sudjeluje u sintezi melanina. Također djeluje na melanosome te na stvaranje, melanizaciju, degradaciju te konačnu nekrozu melanocita. Hidrokinon je zlatni standard za tretman epidermalne hiperpigmentacije, no njegov učinak može biti i reverzibilan. Upotrebljava se u koncentracijama od 1,5-2% za kozmetičke preparate (u SAD-u) odnosno 4-5% u medicinskim kremama. Obično se koristi dva puta na dan tijekom šest do osam tjedana. Tijekom terapije može doći do iritacijskog crvenila, ljuštenja kože, peckanja, te alergijskog kontaktnog dermatitisa. Vrlo često se kombinira s tretinoinom i kortikosteroidima koji smanjuju moguće iritacije kože koje nastaju kao njihove nuspojave. Isto tako može se kombinirati i s glikolnom, kojičnom i azelaičnom kiselinom.
Retinoična kiselina ili tretinoin se pokazao učinkovitim u terapiji hiperpigmentacije, također u različitim postotcima. Utječe na sintezu keratinocita, melanosoma i melanina te inhibira tirozinazu. Smanjuje razinu epidermalnog pigmenta, no ne utječe na dermalni pigment. Primjenjuje se slično kao i hidrokinon, no mogu se pojaviti iritacija, eritem i pretjerana osjetljivost na sunce. To se može izbjeći pravilnom uporabom, postupnim povišenjem koncentracije lijeka i izbjegavanjem terapije tijekom ljetnih mjeseci. Usporedno s hidrokinonom, topički retinoidi imaju slabiju učinkovitost i trebaju se primjenjivati dulje vremena. Trudnice ne bi smjele koristiti retinoičnu kiselinu zbog moguće povezanosti s defektima pri rođenju.
Na tržištu postoji mnogo dermokozmetičkih proizvoda koji sadrže djelatne tvari i za koje je dokazano da pomažu u liječenju hiperpigmentacija. Tako su u mnogim formulacijama dostupnim bez liječničke preporuke prisutni rezorcinol, retinol, glikolna kiselina, vitamin C, niacinamid, azelaična kiselina, kojična kiselina.
Niacinamid, oblik vitamina B3, poznat je po učinkovitosti u liječenju akni te sposobnosti da kožu uljepša, hidrira, potakne proizvodnju kolagena i smanji hiperpigmentacije. Godinama je bio poznat kao jedan od glavnih sastojaka u tretmanima protiv akni i proširenih pora, jer dokazano smanjuje lučenje sebuma, a danas se zna da ima snažno djelovanje i u tretiranju mrlja i hiperpigmentacija na koži.
Poželjan dodatak njezi hiperpigmentirane kože su antioksidansi (npr. vitamin C) koji neutraliziraju slobodne radikale i smanjuju upalu izazvanu sunčevim zrakama. Slobodni radikali se oslobađaju nakon izlaganja kože UV zrakama i uzrokuju strukturalna i funkcionalna oštećenja stanica, a mogu i pokrenuti upalne puteve koji vode do povećane aktivnosti melanocita.
Stoga preparati za izbjeljivanje često sadrže C vitamin (askorbinskakiselina) u koncentraciji od 5-20% za kozmetičku primjenu, odnosno do 40% za profesionalnu uporabu. Vitamin C sudjeluje u sintezi kolagena i elastina, te u povezivanju keratinskih vlakana. Kao antioksidans smanjuje oštećenja kože od zagađenja, sunca i drugih slobodnih radikala. Inhibira enzim tirozinazu smanjujući time hiperpigmentacije. Kako bi se optimizirala perkutana apsorpcija i postigla aktivnost vitamina C, vrlo je važno proizvesti adekvatnu formulaciju za njegov učinkovit topikalni prijenos. Vitamin C je vrlo nestabilna molekula koja pod djelovanjem UV zraka ili na zraku gubi svoju antioksidativnu sposobnost i postaje neaktivan. Neke studije su pokazale da se esterifikacijom hidroksilne skupine rješava problem nestabilnosti unutar formulacije. Intenzivno se istražuju nove formulacije za stabiliziranje vitamina C poput mikrokapsula, liposoma i mikroemulzija, iako su mnoge od njih već viđene na tržištu.
Fitoterapija
U dermokozmetičkim proizvodima protiv hiperpigmentacija često se koriste i vrlo djelotvorni biljni ekstrakti koji imaju depigmentirajući učinak.
Ekstrakt zelenog čaja (Camellia sinensis) sprječava pojavu pigmentacijskih mrlja. Sadrži velike količine polifenola, posebice katehina koji su poznati kao snažni antioksidansi s fotoprotektivnim svojstvima. Među njima se ističe epigalokatehin-3-galat (EGCG). Neutraliziraju slobodne radikale i smanjuju upalu izazvanu sunčevim zrakama. Radi svojih protuupalnih svojstava preporuča se kao dodatak u dermokozmetičkim proizvodima za osjetljivu kožu.
Ekstrakt korijena sladića bogat je flavonoidima, a jedan od najvažnijih je glabiridin za koji je dokazano da inhibira enzim tirozinazu i proces melanogeneze u melanocitima, te štiti kožu od oksidativnog stresa.
Alfa arbutin – ekstrakt iz medvjetke, ima izvrsne sposobnosti posvjetljivanja te antioksidativna i protuupalna svojstva. Proteini soje imaju manje nuspojava, što je posebice prikladno ako se ne podnosi hidrokinon. Depigmentirajući učinak također pokazuju ekstrakt uljane repice (Brassica napus)koji djeluje tako da blokira enzim tirozinazu, čime sprječava nastanak novog melanina. Oleuropein i elenoična kiselina iz masline djeluju kao snažni antioksidansi i imaju učinak blokiranja sinteze suvišnog melanina te štite stanice kože od preuranjenog starenja.
Nažalost, provedeno je vrlo malo kliničkih studija koje dokazuju učinkovitost biljnih preparata u terapiji hiperpigmentacija. Osim toga, u nekim dermokozmetičkim proizvodima na tržištu se nalazi više biljnih vrsta, a nije poznato kakav učinak imaju zajedno. Iako nisu provedene kliničke studije za biljne vrste, provedene su studije za fitokemikalije koje se u njima nalaze. Takve kliničke studije upućuju na to da bi biljni preparati mogli pospješiti djelovanje ili smanjiti nuspojave standardne terapije, te da bi neki među njima mogli i ravnopravno konkurirati lijekovima standardne medicine. U nekoliko kliničkih studija, Aloe vera u liposomima, bisabolol iz kamilice, ekstrakt sladića, ekstrakt ploda indijskog ogrozda, belides (komercijalni ekstrakt tratinčice), peršin i ekstrakt sjemenki grožđa (peroralno) pokazali su obećavajući učinak na smanjenje simptoma epidermalne hiperpigmentacije, dok ekstrakt soje nije pokazao značajan učinak. Ipak, potrebno je provesti još mnogo dobro dizajniranih kliničkih ispitivanja da bi se detaljno i objektivno procijenile njihova učinkovitost i nuspojave te da bi ljekarnici mogli savjetovati pacijentima što bolji proizvod te provoditi farmaciju temeljenu na dokazima.
Zaključak
Sunčeva svjetlost potiče proizvodnju melanina. Melanin djeluje kao prirodna zaštita donjih slojeva kože od štetnih UV zraka, pa zbog njega koža izložena suncu dobiva preplanuli ten. Međutim, prekomjerno izlaganje suncu može poremetiti taj proces i izazvati hiperpigmentaciju. Ona se pojavljuje u obliku tamnih mrlja koje kožu čine neujednačenom. Najčešće hiperpigmentacije su melazma, sunčeve i staračke pjege te postupalna hiperpigmentacija.
Prevencija u smislu fotozaštite je jako važna u sprječavanju nastanka tamnih mrlja. Stoga se preporučuje koristiti dermokozmetičke proizvode za zaštitu od sunca s faktorom SPF50+ koji su namijenjeni koži sklonoj nastanku tamnih mrlja, te nošenje gusto tkane odjeće i šešira.
Na tržištu postoje razni medicinski i dermokozmetički proizvodi koji sadrže aktivne tvari koje spriječavaju štetno djelovanje UV zraka (filteri) i slobodnih radikala (antioksidansi) te pomažu u posvjetljivanju hiperpigmentacija, ali se moraju redovito i dugo koristiti.
Najčešći mehanizam njihova djelovanja je inhibicija enzima tirozinaze koji je uključen u nastanak pigmenta melanina u koži. Neki od njih izdaju se na liječnički recept (hidrokinon, tretinoin) dok su drugi u sastavu kozmetičkih proizvoda u slobodnoj prodaji (rezorcinol, retinol, glikolna kiselina, vitamin C, niacinamid, azelaična i kojična kiselina).
Na tržištu su prisutni i dermokozmetički proizvodi s biljnim sastavnicama poput arbutina iz medvjetke, ektrakta zelenog čaja ilikorijena sladića, te proteina soje.
Potrebno je dulje vrijeme da bi tretman bio učinkovit, zato je važno biti strpljiv, dosljedan i uporan.
Iako su pigmentne mrlje obično bezopasne, određeni oblici mogu biti opasni po život, primjerice melanom. Stoga se preporučuje redovita dermatološka procjena kože i pigmentnih mrlja.
Literatura:
Ivančević Ž, Rumboldt Z, Bergovec M, Silobrčić V, Kuzman I, Štimac D, et al. MSD Priručnik dijagnostike i terapije. Split: Placebo d.o.o.; 2010. p. 1003-5.
Rodrigues M, Pandya AG. Melasma: Clinical diagnosis and managment options. Australas J Dermatol, 2015, 56, 151-63.
Costa A, Moisés TA, Cordero T, Alves CR, Marmirori J. Association of emblica, licorice and belides as an alternative to hydroquinone in the clinical treatment of melasma. An Bras
Dermatol, 2010, 85, 613-20.
Crocco EI, Veasey JV, Boin MF, Lellis RF, Alves RO. A novel cream formulation containing nicotinamide 4%, arbutin 3%, bisabolol 1%, and retinaldehyde 0.05% for treatment of epidermal melasma. Cutis, 2015, 96, 337-42.
Nordlund JJ, Grimes PE, Ortonne JP. The safety of hydroquinone. J Eur Acad Dermatol Venereol 2006; 20(7):781–7.
Hermanns JF, Petit L, Piérard-Franchimont C, Paquet P, Piérard GE. Assessment of topical hypopigmenting agents on solar lentigines of Asian women. Dermatology, 2002, 204, 281-6.
Khosravan S, Alami A, Mohammadzadeh-Moghadam H, Ramezani V. The Effect of Topical Use of Petroselinum Crispum (Parsley) Versus That of Hydroquinone Cream on Reduction of Epidermal Melasma: A Randomized Clinical Trial. Holist Nurs Pract, 2017, 31, 16-20.
Cotellessa C, Peris K, Onorati MT, et al. The use of chemical peelings in the treatment of different cutaneous hyperpigmentations. Dermatol Surg 1999; 25(6):450–4.
Šitum M, Buljan M, Čavka M, Kotrulja L, Pustišek N, Poduje S, et. al. Dermatovenerologija. Zagreb: Medicinska naklada; 2018. p. 253-6.
Lipozenčić J, Murat-Sušić S, Šitum M, Skerlev M, Filipović V, Labar, et al. Dermatovenerologija. Zagreb:Medicinska naklada; 2004. p.344-51.
Zhai H, Maibach HI. Skin-whitening products. In: Paye M, Barel AO, Maibach HI, eds. Handbook of Cosmetic Science and Technology, 2nd ed. New York: Taylor & Francis, 2006:457–63.