Skup održan 15. rujna u The Westin Hotelu Zagreb, okupio je ukupno više od 300-tinjak sudionika, uživo i online, te 19 sponzora. Nakon uvodnog pozdrava, prvo predavanje Razgovarajmo o debljini,održao je dr.sc. Tomislav Božek, dr.med.,sa Sveučilišne klinike za dijabetes, endokrinologiju i bolesti metabolizma Vuk Vrhovac. Naveo je da je debljina u Hrvatskoj postala ozbiljan javnozdravstveni problem te da su statistički podaci poražavajući. Posljednji rezultati Europske zdravstvene ankete (EHIS) pokazuju da u Hrvatskoj svaka druga odrasla osoba ima prekomjernu tjelesnu masu ili debljinu, pa zauzimamo neslavno prvo mjesto prema udjelu odraslih stanovnika s prekomjernom tjelesnom masom, odnosno debljinom. Taj udio iznosi visokih 65%! Analizom raspodjele prema spolu, postotak ženske populacije s prekomjernom tjelesnom masom, odnosno debljinom, iznosi 58,5%, a kod muškaraca je to iznimno visokih 73%. Kao i kod većine bolesti, razvoju debljine s jedne strane doprinose genetski čimbenici, no iznimno su važni i okolišni čimbenici. Nažalost, s obzirom na složene mehanizme koji vode razvitku debljine, promjena životnog stila najčešće nije dostatna. Osobe koje imaju problem s debljinom trebaju potražiti pomoć liječnika te je važno pravodobno bolest dijagnosticirati, a potom i liječiti. Debljina je svojim metaboličkim, mehaničkim, ali i psihološkim učincima povezana s povećanjem rizika za razvoj čitavog niza bolesti. To su arterijska hipertenzija, šećerna bolest tipa 2, povišene razine lipida, povišeni rizik za razvitak srčanog i moždanog udara te niza malignih bolesti, među kojima su i karcinom dojke i debelog crijeva. Debljina dovodi i do povećanja pojavnosti bolesti koštano-mišićnog sustava kao i apneje te naposljetku, ali ništa manje važno, debljina je povezana s povećanim rizikom od razvitka anksioznosti i depresije.
Liječenje debljine je postupno i nerijetko zahtijeva multidisciplinarni pristup, a počinje posjetom obiteljskom liječniku. Ako opće mjere liječenja debljine ne daju zadovoljavajuće rezultate, na raspolaganju su farmakološke opcije. Pritom je bitno napomenuti važnu razliku između lijekova za liječenje debljine koji imaju klinički dokazanu učinkovitost i sigurnost, od pomoćnih ljekovitih sredstava. Debljina je ozbiljna bolest koju je potrebno na vrijeme dijagnosticirati, a potom i adekvatno liječiti. Za uspjeh procesa liječenja od iznimne su važnosti podrška obitelji i prijatelja.
Dr.sc. Ana Marija Liberati Pršo, dr.med. s Odjela za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma KB Sveti Duh iz Zagreba, održala je predavanje Evidence base suplementacija pacijenata s dijabetesom. Predijabetes i šećerna bolest postali su svakodnevica gotovo petine stanovnika razvijenih zemalja, zahvaćaju sve mlađu populaciju te postaju jedan od vodećih javnozdravstvenih problema suvremenog doba.
Glavni etiopatogenetski čimbenik osim prekomjerne tjelesne mase i pretilosti je kronični deficit određenih mikronutrijenata. Također, i sama farmakoterapija dijabetesa može dovesti do određenih nutritivnih deficita koji potom mogu značajno narušiti kvalitetu života bolesnika te pridonijeti razvoju komplikacija i neželjenih ishoda.
Pristup bolesniku s pre/dijabetesom treba biti multidisciplinaran, sveobuhvatan i temeljit: osim ranog prepoznavanja bolesti i uvođenja optimalne farmakoterapije, potrebno je na vrijeme procijeniti nutritivni status bolesnika te uvesti individualizirani dijetni režim i ciljanu suplementaciju. Među brojnim nutrijentima i suplementima koji su se pokazali protektivnima i nerijetko neophodnima u liječenju bolesnika s (pre)dijabetesom, ističu se ALA, magnezij, cink, vitamin D, vitamin B12 i krom.
Suvremen način života, a time i prehrane, značajno se promijenio posljednjih desetljeća, i to s lošim posljedicama. Tzv. zapadnjačka prehrana s previše mesa, šećera i industrijski prerađene hrane plodno je tlo za brojne civilizacijske bolesti koje ne samo da imaju ogroman utjecaj na blagostanje nego predstavljaju i ogroman pritisak na zdravstveni sustav. O utjecaju crijevnog mikrobioma na debljinu govorila je Dubravka Musa, mag.pharm. Novija istraživanja pokazala su da je jedna od novih široko rasprostranjenih bolesti – metabolički sindrom – usko povezana s crijevima i mikrobiomom. Otkriveno je da mikrobiota crijeva utječe na unos kalorija, crijevnu apsorpciju, energetsku ravnotežu i imunološki status, pa su u fokusu istraživanja strategije usmjerene na moduliranje mikrobiote u svrhu kontrole pretilosti i metaboličkih poremećaja. Metabolički sindrom ima svaka četvrta osoba, a trend je u porastu. Jedan od razloga naglog porasta te bolesti je osobito debljina koja je postala svjetska epidemija. Osim debljine, s naglaskom nakupljanja masti u predjelu trbuha, metabolički sindrom karakteriziraju i visoki krvni tlak, poremećaji metabolizma lipida s povišenim vrijednostima triglicerida i ukupnog kolesterola, uz istovremeno smanjen HDL kolesterol i inzulinsku rezistenciju ili dijabetes tipa 2. Kombinacija najmanje tri od tih čimbenika za tri puta povećava rizik od srčanog ili moždanog udara. Osim toga, metabolički sindrom je često povezan s drugim bolestima kao što su kronične bolesti jetre (npr. masna jetra).
„Zapadnjačka prehrana“ nedvojbeno negativno utječe na crijevnu floru i često rezultira povećanom propusnošću crijeva. To je vidljivo kod bolesnika s dijabetesom i prekomjernom tjelesnom težinom kao i kod osoba s masnom jetrom. Ta poremećena funkcija crijevne barijere znači da više toksina prodire u tijelo, što može dovesti do poremećaja u metabolizmu šećera i masti te pokrenuti negativnu spiralu koja dovodi do sve većeg debljanja. Ključni čimbenik metaboličkih poremećaja još uvijek je održavanje tjelesne težine u granicama normale, uz odgovarajuću tjelovježbu i uravnoteženu prehranu koja uključuje svježe sezonske proizvode. Sastav crijevnog mikrobioma rezultat je međusobne interakcije između čovjeka i stanovnika njegovih crijeva. I sastav mikrobioma i propusnost crijevne flore određuju prehrana, bolesti i lijekovi. Ako se ljudi zdravo i uravnoteženo hrane, u crijevima se naseljavaju pretežno “dobre” bakterije. S druge strane, bakterije koje “debljaju” osjećaju se posebno ugodno u crijevima koja moraju prerađivati puno hrane bogate šećerom i masnoćama. Brojna istraživanja potvrđuju važnost crijevne flore za tjelesnu težinu i metaboličke procese, a rana intervencija u obliku pozitivne promjene u mikrobiomu može ih poboljšati. Tu na scenu stupaju probiotici i prebiotici koji mogu pozitivno utjecati na sastav crijevne flore, primjerice u slučaju metaboličkog sindroma, smanjiti propusnost crijeva i prodiranje toksina u organizam, ali i smanjiti upalni proces.
Prof.dr.med. Zelija Velija Ašimi, spec. endokrinologije i dijabetologije, sa PZU poliklinike Unimed i Univerziteta SSST iz Sarajeva, održala je predavanje Važnost primjene selena kod osoba s autoimunim bolestima štitnjače. Naglasila je da jeHashimoto tireoiditis (HT) kronična upalna bolest štitnjače autoimunog porijekla, definirana povišenim titrom autoantitijela na tiroidnu peroksidazu (TPOAb) i tireoglobulin (TgAb). Uzrok aktivacije autoimunog procesa je nepoznat. Kao i većina autoimunih procesa HT predstavlja kombinaciju genetskih i vanjskih, okolišnih faktora. Dokazi za navedeno su nađeni HLA-DR polimorfizmi gena CTLA-4 i PTPN22, te tireoglobulina i receptora vitamina D (VDR).
Poznato je da je štitnjača najveći akumulator selena u organizmu, jer obiluje selenotropnim proteinima koji imaju ulogu u sintetiziranju tiroidnih hormona, ali i u antioksidativnim procesima. Zato se smatra da selen u terapiji HT „štiti“ tkivo štitnjače od inflamatornih oštećenja te da pospješuje sintezu hormona. Iako još uvijek nije uveden u standardne terapijske algoritme, istraživanja pokazuju da je u područjima s deficitarnim unosom selena hranom povećana incidencija autoimunih oboljenja štitnjače. U toku su brojna istraživanja, a neka su pokazala da dodavanje selena u terapiju dovodi do usporavanja progresije upalnog procesa i smanjenja titra TPO antitijela. Iskustva iz prakse u skladu su s tim, pa je dizajnirano posebno kliničko, kontrolirano ispitivanje koje je pokazalo značajno terapijsko poboljšanje primjenom selena kod HT. Studija je obuhvatila 90 pacijenata s HT koji su bili na stabilnoj nadomjesnoj terapiji tiroksinom. Bili su randomizirani u tri skupine: 30 pacijenata uzimalo je oralno 100 mcg selena/dan, 30 pacijenata 200 mcg selena/dan, a 30 nije uzimalo selen. Kod svih su se analizirale razine hormona FT3 i FT4, TSH, TgAb i TPOAb u krvi, te je napravljen ultrazvuk štitnjače na početku istraživanja prije uključivanja terapije, te nakon tri mjeseca od početka istraživanja. Nakon 3 mjeseca terapije selenom došlo je do signifikantnog smanjenja koncentracije anti-TPO u obje skupine ispitanika tretiranih selenom (p<0,01) uz napomenu da je navedena redukcija bila značajnija kod ispitanika tretiranih sa 200 mcgg selena (p=0,001). Signifikantno smanjenje u obje skupine koje su uzimale selen pokazale su koncentracija TgAb (p=0,001) i razina TSH (p=0,001). Razina FT3 zabilježila je signifikantan rast u skupini koja je uzimala 200 mcg selena, a FT4 u obje skupine na terapiji selenom (p=0,001).
Doziranje selena kod osoba s HT je individualno, ali iskustva pokazuju da u aktivnoj fazi bolesti treba primjeniti 200 mcg najmanje 6 mjeseci, uz napomenu da se kod svakog pogoršanja doza vraća na početnu, a da je doza održavanja 100 mcg te ju treba uzimati kontinuirano. U Graves Basedowljevoj bolesti kod prisutnog egzoftalmusa potrebna doza u prvih 6 mjeseci je 200 mcg, a nakon toga 100 mcg. Kod ostalih slučajeva doza održavanja je 100 mcg selena, uz napomenu da nema toksične doze.
O utjecaju štitnjače na zdravlje kože govorila je prim.dr.sc. Nives Pustišek, dr.med. spec. dermatolog i venerolog, subspec. dječje dermatologije,s Klinike za dječje bolesti Zagreb. Naime, poremećaji rada unutrašnjih organa često uzrokuju promjene na koži, pa u narodu postoji izreka „koža je ogledalo zdravlja“. To se naročito vidi kod poremećenog rada štitne žlijezde. Keratinociti, glavne stanice epidermisa, na svojoj površini imaju receptor za T3 hormon štitnjače koji ima ulogu u procesu diferencijacije (sazrijevanja) keratinocita. Ako postoji manjak ili višak hormona štitnjače, poremećen je proces sazrijevanja keratinocita, što za posljedicu ima oštećenu kožnu barijeru. Receptori za hormone štitnjače također se nalaze na fibroblastima dermisa, sebacealnim žlijezdama, glatkim mišićima i živcima kože.
Bolesti kože često udružene s poremećajem rada štitnjače su vitiligo, halo nevusi, Alopecia areata, kronična urtikarija, ali i seboreični dermatitis, granuloma anulare, melazma i slično. Uz hipotireoidizam se javljaju: hladna periferija, blijeda, suha i gruba koža, dermatitis suhe kože (Eczema craquele), palmoplantarna keratodermija, stečena ihtioza, karotenemija (žućkastonarančasta boja dlanova), miksedem (natečeno lice, kapci, ruke i stopala); nokti su stanjeni, lomljivi, oštri, sporije rastu, često je vidljiva i oniholiza (rubno listanje nokta); često je ispadanje kose (telogeni efluvij) i trihodistrofija (suha, gruba, oštra kosa koja sporije rase); usporeno cijeljenje rana, dobivanje na tjelesnoj težini, nepodnošenje hladnoće, loše raspoloženje i neredovit menstrualni ciklus. Kožne manifestacije uz hipertireoidizam su: mekana, vlažna i topla koža, naglo nastalo crvenilo lica (flushing), crvenilo dlanova i generalizirani svrbež; kosa je nježna, mekana i prorijeđena; nokti se rubno listaju. Naročito uz Gravesovu bolest, javljaju se i tiroidna dermopatija (egzoftalmus i pretibijalni miksedem) te tiroidna akropatija (zadebljani prsti i zakrivljeni nokti).
Terapija se prvenstveno odnosi na korigiranje rada štitne žlijezde, najčešće endokrinološkom terapijom, a katkada je potrebna i kirurška terapija. Glavna uloga dermatologa je prepoznavanje kožnih manifestacija poremećaja rada štitnjače, odnosno primjene suportivne dermatološke terapije.
Mjesto i značaj vitamina i minerala kod endokrinoloških pacijenata naziv je predavanja koje je održao dr.sc. Stribor Marković, mag.pharm. Naveo je da nam na prvi pogled ništa ne nedostaje, jer prosječna populacija Hrvatske ima više no dovoljno kalorija u svojoj prehrani. No, negdje u 19. stoljeću, podučeni katastrofom s vitaminom A u Francuskoj, naučili smo da dovoljno kalorija ne jamči i dovoljan unos nutrijenata. Pojmovi “zdrava” ili “raznolika” prehrana danas su iznimno subjektivne kategorije, podložne vlastitim interpretacijama, bez obzira na trud nutricionističke struke da objektivizira te pojmove. Osim toga, neki nutrijenti podložni su cikličkim manjkovima ovisnim o dobu godine, poput već svima poznatog slučaja vitamina D čije stvaranje direktno ovisi o kutu sunčevih zraka te o fototipu kože. Drugi nutrijenti ovise o sadržaju u tlu, a kasnije i u hrani. Selen koji je esencijalan za fiziologiju hormona štitnjače, baš kao i jod, tipični su predstavnici te skupine nutrijenata. S obzirom da danas ne znamo izvorište namirnica poput žitarica i mliječnih proizvoda, gotovo je nemoguće osloniti se na rutinske tablice sadržaja nutrijenata i anamnestički pristup.
Fiziologija nekih nutrijenata maskirana je javnom ili marketinškom percepcijom pa vrlo rijetko magnezij i cink percipiramo kao iznimno važne elemente u fiziologiji inzulina i glikemijske kontrole. S druge strane, postoje i vrlo raznoliki pogledi na fiziologiju nutrijenata pa postoji trans-atlantski jaz u pojmu fiziološke i farmakološke uloge kroma u prijenosu signala inzulina u stanici. S godinama je taj jaz, ipak, smanjen. Neki nutrijenti nisu esencijalni već ih sami stvaramo, ali mogu imati farmakološku ulogu koja nadilazi fiziološku ulogu. Takav nutrijent je alfa-lipoična kiselina. Njen učinak kao suplementa/lijeka nije povezan s fiziološkim učinkom, već djelovanjem na kompleksan sustav zaštite stanica i fiziologije glukoze.
U ovo vrijeme kaotičnih informacija i samoliječenja, neophodno je razumijevanje racionalne mikronutricije kako bi svaki profesionalac u zdravstvu pacijentima mogao dati utemeljen savjet.
O primjeni vitamina D kod endokrinoloških bolesnika, govorila je prof.dr.sc. Darija Vranešić Bender s Odjela za kliničku prehranu KBC Zagreb i tvrtke Vitaminoteka. Naime, tijekom posljednjih 20 godina značajno je porastao interes stručne i znanstvene zajednice, pa i opće javnosti, za njegovim mnogobrojnim kliničkim učincima. Iako je njegov temeljni metabolički učinak regulacija mineralne gustoće kosti i homeostaze kalcija, fosfora i magnezija, danas je neupitan i višestruki učinak vitamina D na brojne organske sustave te se afirmira primjena u preventivnom i terapijskom pristupu različitim dijagnozama. Izvankoštani učinci vitamina D usmjereni su na imunosni sustav, mišiće, srce i krvne žile, živčani sustav i mozak.
Manjak vitamina D najčešći je nutritivni nedostatak u svijetu. Epidemiološki podaci prikupljeni na europskoj populaciji pokazali su da koncentraciju vitamina D u krvi manju od 50 nmol/L ima 40,4% osoba, a koncentracija manja od 30 nmol/L bilježi se kod 13% opće populacije. Receptori vitamina D (VDR) nalaze se u tkivima većine organa i organskih sustava. Ipak, budući da se radi o potentnom hormonu, primjena u endokrinološkim dijagnozama čini ishodište preventivne, nadomjesne i terapijske primjene vitamina D. Temeljne endokrinološke dijagnoze u kojima primjena vitamina D ima znanstveno utemeljenu ulogu kao osnovna ili suportivna terapija su: osteopenija, osteoporoza, osteosarkopenija, bolesti štitne žlijezde, šećerna bolest, debljina i metabolički sindrom.
Koncentracija 25(OH)D u rasponu 75–100 nmol/L u pravilu se postiže nadomjesnom primjenom 2.000-4.000 IJ vitamina D3 na dan. Postizanje koncentracije u krvi veće od 100 nmol/L zahtijeva primjenu većih doza. Nepoželjni učinci nisu zabilježeni kod primjene do 10.000 IJ na dan, međutim, kod preventivne primjene bez liječničkog nadzora, određena je gornja granica unosa od 4.000 IJ na dan, i to zbog regulatornih i sigurnosnih razloga.
Dr.med. Helena Šimurina, spec. obiteljske medicine iz Specijalističke ordinacije obiteljske medicine Šimurina, iz Zagreba, održala je predavanje Glutation – nove spoznaje o mogućnostima suplementacije.Objasnila je da se taj antioksidans, građen od tri aminokiseline (glutamina, glicina i cisteina) u organizmu troši pod utjecajem različitih faktora iz svakodnevnog života – polimedikacije, izloženosti toksinima, starenja, zagađenja i općenito načina života. Njegov unos neutralizira slobodne radikale, jer ima ulogu detoksifikatora, imunomodulatora, citoprotektora i antioksidansa. Zato se i preporučuje pacijentima na polimedikaciji, pacijentima s neurodegenerativnim bolestima, imunosupresivnim pacijentima, pacijentima s NASH / NAFLD, pušačima i svima koji žele poboljšati svoje sportske performanse. U predavanju je također bilo riječi i o mogućnostima i učincima suplementacije glutationom posebice u okviru područja endokrinologije.
Na kraju su Katarina Sović, mag.pharm. i mr.sc. Alan Ramić, mag.pharm., iz udruge za promicanje razvoja ljekarnika – Progressus – održali interaktivnu radionicu pod nazivom Koje igre igrate s pacijentima u ljekarni? Savjetodavna uloga ljekarnika neizostavni je dio kvalitetne skrbi za pacijenta. Prilikom savjetovanja i pružanja skrbi, ljekarnici i pacijenti grade dugoročni odnos. Međusobno poštovanje i povjerenje neophodno je da se pacijent „otvori“ ljekarniku, podijeli osobne informacije i posluša ljekarnički savjet, a odnosi se mogu razvijati na različite načine. U ljekarni se teži tome da se izgradi suradnički, tj. partnerski odnos s pacijentom kako bi ga se uključilo u donošenje bitnih odluka o njegovom zdravlju. Želi se osnažiti pacijenta da prepozna što je pod njegovim utjecajem kada su posrijedi kronične nezarazne bolesti, te ga potaknuti da preuzme svoj dio odgovornosti za vlastito zdravlje. Postavljena su pitanja – Igraju li se ponekad pacijenti s ljekarnicima? Igraju li se ljekarnici s pacijentima? Jesu li te igre svjesno odigrane ili se sudionici u njima nađu slučajno? Kako izaći iz tih igara?
Zajednički sa sudionicima radionice tražio se najbolji način za izgradnju odnosa i komunikacije s pacijentom kao s odraslom osobom, i to na prilagođenim principima transakcijske analize. Cilj radionice bio je da sudionici mogu sagledati svoj način komunikacije s pacijentima; da prepoznaju dinamiku odnosa s pacijentom primjenom principa transakcijske analize; da svjesno odaberu način na koji će komunicirati s pacijentom kako bi postigli željene ishode liječenja te da u svoj svakodnevni rad u ljekarni integriraju nove komunikacijske prakse.