Potražnja za anti-ageing supstancijama porijeklom iz hrane i bilja u iznimnom je porastu, a sastojci koji se razmatraju u tom kontekstu su antioksidansi, probiotici, omega-3, kolagen, hijaluronska kiselina, MSM, koenzim Q10 i fitokemikalije iz bilja – antocijani, kurkumin, flavonoidi, izoflavoni, likopen, karotenoidi i polifenoli; Autorica članka: prof.dr.sc. Darija Vranešić Bender, dipl.ing.; inPharma br. 100, studeni/prosinac 2025.
Stručno-popularne rasprave o dugovječnosti stoljećima plijene pažnju znanstvenika i opće populacije. No, otkad je na Netflixu dostupna dokumentarna serija Live to 100: The Secrets of the Blue Zones koja vrlo živopisno prikazuje temeljne postavke načina života dugovječnih populacija ta tema postala je još učestalija. Spomenuta serija prikazuje tajne dugovječnosti populacije koja obitava na Okinawi, Sardiniji, Ikariji, Loma Lindi u SAD-u te Nicoyi u Kostariki. Ta mjesta specifična su zbog najvećeg broja stogodišnjaka, znatno niže učestalosti bolesti suvremenog društva i općenito dugovječnosti stanovništva, a nazivaju se plavim zonama.
Brojna suvremena istraživanja bave se zagonetkom dugovječnosti na brojnim razinama – od genetičkih studija, preko istraživanja metaboličkih promjena, reakcija oksidacije i glikacije, upalnih zbivanja, načina prehrane i tjelesne aktivnosti, pa do okolišnih uvjeta. Vjerojatno je za dugovječnost pojedine osobe važan splet različitih čimbenika, posebice interakcija gena i okoliša. Najdugovječniji ljudi žive na otocima, pa i na hrvatskim otocima, a njihova tajna zasigurno je u načinu života, tjelesnoj aktivnosti, konzumaciji domaće, lokalno uzgojene hrane, dovoljno sna, ali i u načinu na koji doživljavaju život i svijet.
Smatra se da su temeljna obilježja života u plavim zonama:
Pravilna prehrana: Umjerena prehrana temeljena na biljnim izvorima, puno povrća, voća, orašastih plodova te vrlo malo ili ništa industrijske hrane i crvenog mesa.
Aktivnost i kretanje: Redovita tjelesna aktivnost dio je svakodnevnice, bilo da se radi o vrtlarstvu, šetnjama, uspinjanju stubama i drugim aktivnostima koje održavaju tijelo u pokretu.
Društvena povezanost: Socijalna podrška i snažne zajednice imaju ključnu ulogu. Bliski obiteljski odnosi, društvene interakcije i povezanost s drugim ljudima pridonose mentalnom zdravlju. Iznimno je važno znati svoju svrhu u životu i pripadati pravom „plemenu“.
Umjerena konzumacija alkohola: U plavim zonama, ako se konzumira alkohol, to je obično umjereno kao dio običaja ili tradicije.
Smanjena razina stresa: Prakticiraju se strategije koje stres „drže“ pod kontrolom, bilo da se radi o meditaciji, molitvi ili drugim tehnikama koje pomažu u održavanju mentalnog zdravlja.
Genetika i okoliš: Iako genetika ima ulogu u trajanju životnog vijeka, okoliš također može imati značajan utjecaj na dugovječnost, uključujući kvalitetu zraka i vode te način života zajednice.
Kombinacija tih čimbenika može pridonijeti iznimnoj dugovječnosti i zdravom načinu života kao kod ljudi u plavim zonama.
Demografska obilježja današnjeg vremena
U ovom trenutku je više od 970 milijuna ljudi, odnosno 13% svjetske populacije, starije od 60 godina. Ta demografska skupina raste brže od bilo koje mlađe dobne skupine, što je posljedica smanjene stope plodnosti i produljenog životnog vijeka. Procjenjuje se da će se broj osoba starijih od 60 godina učetverostručiti do 2050. godine. Do 2070. očekuje se da će osobe starije od 65 godina činiti 45% europske populacije. U Hrvatskoj je broj stogodišnjaka i osoba starijih od 100 godina 2011. godine iznosio 198 (36 muškaraca i 162 žena). U usporedbi s popisnom 2021. godinom, ukupan broj stogodišnjaka u Hrvatskoj iznosi 244 (39 muškaraca i 205 žena) što pokazuje povećanje za 23,23%. Iako je pandemija malo poremetila te trendove, predviđanja su da će do 2050. u Hrvatskoj živjeti 6.000 stogodišnjaka. Taj trend rezultat je bolje zdravstvene skrbi, kvalitete života, higijene i općenito napretka civilizacije.
Ovakve dosad nezabilježene demografske promjene imaju snažan utjecaj na pojedince, obitelji, vlade i privatni sektor, zbog brojnih izazova povezanih sa stambenim zbrinjavanjem, zapošljavanjem i umirovljenjem, socijalnom sigurnošću, zdravstvenom skrbi, njegom te opterećenjem bolestima i invaliditetom. Starenje je odgovorno za većinu globalnih zdravstvenih troškova i glavni je čimbenik koji pridonosi značajnom porastu kroničnih bolesti, uključujući šećernu bolest, kroničnu opstruktivnu bolest pluća, moždani udar i demenciju. Bolesti koje pogađaju stariju populaciju postaju ozbiljan globalni javnozdravstveni problem.
Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) definira zdravo starenje kao “proces razvoja i održavanja funkcionalnih sposobnosti za zdrav život u starijoj dobi”. Te funkcionalne sposobnosti određene su tjelesnim i psihološkim stanjem pojedinca (uključujući socijalnu psihologiju), okolinom u kojoj živi (uključujući društveno i političko okružje) te njihovom međusobnom interakcijom.
Gerontologija (geron grč. – starac; logos grč. – riječ, znanost) je interdisciplinarna znanost o procesima starenja, uključujući biološke, fiziološke, psihološke, kognitivne i socijalne aspekte starenja. Zanimljivo je da je taj pojam još 1903. godine skovao dr. Ilja Metchnikoff, asistent Louis Pasteura i otac probiotičkog koncepta, koji je intenzivno izučavao bakterije mliječnog vrenja. Primijetio je da stanovništvo Bugarske ima za to doba iznimno dug životni vijek, a taj je fenomen pripisao učestaloj konzumaciji jogurta i sličnih fermentiranih mliječnih proizvoda. Danas, 20 godina kasnije znamo puno više o važnosti mikrobioma i okrećemo se prirodnim intervencijama za regulaciju sastava mikrobiote u svrhu održavanja optimalnog zdravlja i dugovječnosti.
Općenito se teorije starenja mogu podijeliti u dvije glavne kategorije:
- programirane teorije – koje upućuju na to da starenje ne nastupa nasumično, već je određeno genetskim informacijama;
- teorija trošenja telomera – prema kojoj do starenja dolazi kada se stanice i tkiva s vremenom troše zbog dugoročnih čimbenika rizika.
Bez obzira na teoriju, starenje je obično praćeno oštećenjem različitih fizioloških procesa poput disfunkcije mitohondrija, smanjenog imunosnog odgovora, usporenog bazalnog metabolizma, neravnoteže između apoptoze i autofagije, disbalansa crijevne mikrobiote, smanjene aktivnosti antioksidativnih enzima te staničnog starenja. Zbog toga tvari koje mogu utjecati na navedene fiziološke procese imaju velik potencijal za produljenje životnog vijeka i ublažavanje bolesti povezanih sa starenjem.
Postoje farmakološke terapije poput metformina i rapamicina, te nefarmakološke mjere kao što su kalorijska restrikcija, pravilna prehrana, tjelovježba i modulacija crijevne mikrobiote, koje se koriste za prevenciju i liječenje bolesti povezanih sa starenjem. Iako je terapija lijekovima općenito učinkovitija, dugotrajna primjena može dovesti do nedostatka vitamina B12, metaboličkih poremećaja i drugih nuspojava, što značajno ograničava njihovu primjenu u te svrhe.
Namirnice prirodnog podrijetla bogate su bioaktivnim spojevima kao što su polisaharidi, polifenoli, karotenoidi, steroli, terpenoidi i vitamini. Ti bioaktivni spojevi i njihovi derivati mogu usporiti proces starenja ili ublažiti s njim povezane bolesti, čime pridonose produljenju životnog vijeka. Stoga se dodaci prehrani koji sadrže sastojke s anti-age učincima smatraju pouzdanijom, sigurnijom i učinkovitijom intervencijom u regulaciji procesa starenja.
Potražnja za anti-ageing supstancijama porijeklom iz hrane i bilja u iznimnom je porastu, a sastojci koji se razmatraju u tom kontekstu su antioksidansi, probiotici, omega-3 masne kiseline, kolagen, hijaluronska kiselina, MSM i koenzim Q10. Značajno mjestu zauzimaju i fitokemikalije porijeklom iz bilja, s potencijalnim djelovanjem na dugovječnost i stanično starenje. U tom smislu u literaturi se često spominju antocijani, kurkumin, flavonoidi, izoflavoni, likopen, karotenoidi i polifenoli, posebice resveratrol. Sastojci su to koji imaju povoljno djelovanje na probavni i imunosni sustav te ometaju upalne i degenerativne procese u organizmu.
Osim koncentriranih sastojaka iz dodataka prehrani, velik je interes znanstvenika za modelima prehrane i prehrambenim intervencijama koje sprječavaju prijevremeno starenje.
Prehrambene strategije i dugovječnost
Jedan od ključnih početnih koraka u istraživanju starenja bila je spoznaja iz tridesetih godina prošloga stoljeća da ograničenje unosa kalorija kod miševa i štakora produžuje životni vijek. To otkriće kasnije je potvrđeno kod više vrsta, uključujući u novije vrijeme i kod primata, te je predstavljalo prvi dokaz plastičnosti procesa starenja i najavilo genetska istraživanja koja su uslijedila pedesetak godina kasnije. Važno je napomenuti da ograničenje unosa energije nije samo povećalo maksimalni životni vijek, već je i usporilo razvoj bolesti povezanih sa starenjem. Ta su opažanja dovela do koncepta prema kojem je produljenje životnog vijeka povezano s usporenim starenjem i povećanjem zdravog životnog vijeka – pojma koji obuhvaća i duljinu života u zdravlju i udio ukupnog životnog vijeka provedenog bez bolesti.
Kada je riječ o istraživanjima koja nastoje rasvijetliti vezu prehrane i starenja, najviše znanstvenih dokaza ide u prilog teoriji kalorijske restrikcije, što može imati pozitivan učinak na više različitih vrsta tkiva koja zajedno utječu na produljenje životnog vijeka. Istraživanja provedena na životinjama pokazala su da snižavanje energetskog unosa usporava proces starenja i produljuje životni vijek. Smanjenje energetskog unosa kod ljudi uzrokuje slične adaptacijske metaboličke procese koji se opažaju na pokusnim životinjama (glodavcima i sisavcima) – smanjuju se metabolički, hormonski, upalni rizični čimbenici za nastanak dijabetesa i kardiovaskularnih bolesti, a moguće i malignih bolesti.
Ipak, na pitanje može li ograničenje unosa kalorija produljiti životni vijek ili produljiti očekivano trajanje života osoba normalne tjelesne mase, za sada se ne može odgovoriti. Ipak, umjerenost u jelu i piću zasigurno je dobar ulog u zdravlje i dug život. Ono što je neupitno je da pretilost skraćuje životni vijek, pa sukladno tome gubitak suvišnih kilograma uz dugoročno zadržavanje zdravih navika može smanjiti rizik prijevremene smrti.
U jednom istraživanju prikazanom na godišnjem sastanku Američkog društva za neuroznanost, kalorijska restrikcija promatrana je u smislu utjecaja na starenje mozga. Ženkama miševa davana je prehrana s 30% manje kalorija nego kontrolnoj skupini mišica. U razdoblju kada su dosegle srednju, odnosno kasnu životnu dob, ispitani su im uzorci tkiva iz regije hipokampusa – područja mozga na kojem se najprije primijete promjene uzrokovane Alzheimerovom bolešću. Rezultati su pokazali da ograničenje energetskog unosa može zaustaviti ekspresiju gotovo 900 gena povezanih sa starenjem mozga i gubitkom memorije. Autori su naglasili da cilj njihovog istraživanja nije predstaviti ograničenje kalorijskog unosa kao „eliksir života“, već prikazati ulogu prehrane u usporavanju procesa starenja i razvoja bolesti povezanih s njim.
Određeni prehrambeni obrasci kao što su mediteranska prehrana i prehrana temeljena na biljnim izvorima (plant based diet) vezuju se uz dugovječnost i smanjenje rizika kroničnih nezaraznih bolesti. Čini se da visok unos namirnica biljnog porijekla i ribe, te smanjen unos crvenog mesa i procesiranih namirnica, odnosno mediteranski prehrambeni obrazac, može pridonijeti dugovječnosti. U istraživanju objavljenom 2013. godine u časopisu The Annals of Internal Medicine sudjelovala je 10.671 žena. Prehrambene navike ispitanica praćene su 15 godina, a rezultati su pokazali da su osobe koje su imale prehranu sličniju mediteranskoj ujedno imale dulji životni vijek. Nadalje, rjeđe su bolovale od kroničnih bolesti poput karcinoma, neurodegenerativnih bolesti i kognitivnog slabljenja te šećerne bolesti tipa 2. Autori studije zaključili su da primjenom mediteranske prehrane u svakodnevnom životu, a posebice tijekom srednje životne dobi, poboljšavamo kvalitetu života, produljujemo životni vijek te zdravo starimo.
U istraživanju objavljenom u časopisu The BMJ, primijećeno je da je pridržavanje principa mediteranske prehrane povezano s duljim telomerama (dijelovi DNA koji štite integritet genetskog materijala) za koje se smatra da su pokazatelj sporijeg procesa starenja. Tijekom života one se prirodno skraćuju, a kratke telomere povezuju se s povećanom učestalošću razvoja kroničnih bolesti povezanih sa starenjem. Rezultati su pokazali da što je prehrana ispitanica više nalikovala mediteranskoj, to je i duljina njihovih telomera bila veća. Zanimljivo, niti jedna pojedina komponenta prehrane sama za sebe nije bila povezana s duljinom telomera. Stoga je zaključeno da je za pozitivan učinak na zdravlje potrebno poboljšati cjelokupan način prehrane.
Osim spomenutih prehrambenih modela, s duljim životnim vijekom i smanjenom učestalošću bolesti uzrokovanih starenjem povezuje se i koncept isprekidanog posta, odnosno prakticiranje unosa hrane u određenom vremenskom razdoblju tijekom dana. Model isprekidanog posta ima uporište u suvremenoj znanosti, a podrazumijeva ograničeno vrijeme unosa hrane tijekom dana i duži prekonoćni post. Istraživanja provedena na životinjama i manji broj istraživanja na ljudima pokazala su da takav način prehrane povoljno utječe na osjetljivost na inzulin, funkciju beta-stanica gušterače, krvni tlak, oksidativni stres i apetit. Čak i minimalne promjene u ritmu hranjenja – primjerice unos hrane tijekom 11 sati i gladovanje tijekom 13 sati u danu – mogu polučiti pozitivne promjene.
Rigorozna restrikcija kalorija u svrhu prevencije kroničnih bolesti i produljenja životnog vijeka se ne preporučuje. Prema populacijskim opservacijskim studijama, a i na primjerima raznih studija na animalnom modelu, razvidno je da je smanjenje energijskog unosa od 20% sasvim dovoljno za blagotvorne učinke. Povremeni post može biti korisna strategija, ali nije nužna. Naime, često se kod povremenog posta bilježi i ukupno smanjenje unosa energije. Međutim, dugoročno i kumulativno, iznimno je važno paziti na ukupnu kvalitetu prehrane, uz kontroliran energijski unos. Općenito, održavanje zdrave tjelesne mase unosom lagane prehrane i redovitom tjelovježbom može osigurati duži i zdraviji životni vijek.
U posljednje vrijeme raste i interes za ketogenu prehranu koja se odlikuje endogenom proizvodnjom visokih razina ketonskog tijela β-hidroksibutirata. Ta se prehrana već dugo koristi u liječenju dječje epilepsije, a nedavna su istraživanja na miševima pokazala da može produljiti razdoblje zdravog starenja. Ipak, u zdravoj populaciji je stroga ketogena dijeta tijekom duljih razdoblja nedovoljno istražena, te se još uvijek ne preporučuje u općoj populaciji. Rezultati dobiveni na laboratorijskim životinjama uvijek su dragocjeni i interesantni, ali dok nemamo dokaze iz kliničkih istraživanja provedenih na ljudima ne možemo donositi konačne zaključke. Međutim, dugotrajna kontrolirana istraživanja teško je planirati i provoditi ako kao ishod pratimo životni vijek. Stoga su istraživanja na životinjama korisna, jer pružaju uvid u parametre koji su bitni za predikciju očekivanog trajanja života.
Kako je dugovječnost povezana s inzulinskom rezistencijom?
Poveznica između inzulinske rezistencije i dugovječnosti kompleksna je i paradoksalna, s važnim implikacijama za razumijevanje zdravog starenja. Kod ljudi su hiperinzulinemija (povišena razina inzulina u krvi) i istodobna inzulinska rezistencija (smanjena osjetljivost stanica na inzulin) povezane s povećanim rizikom od bolesti koje se javljaju u starijoj dobi, što upućuje na kraće razdoblje života provedenog u dobrom zdravlju. U takve bolesti ubrajaju se neurodegenerativne bolesti (npr. Alzheimerova bolest), hipertenzija (povišen krvni tlak), kardio- i cerebrovaskularne bolesti (poput ateroskleroze, bolesti srca, infarkta miokarda, moždanog udara) te šećerna bolest tipa 2.
Visoke koncentracije inzulina u krvi potiču povećanu lipogenezu (stvaranje i skladištenje masti), pojačanu sintezu bjelančevina, ali uz nakupljanje nefunkcionalnih proteinskih lanaca (polipeptida), jer tijelo ima ograničen kapacitet da ih razgradi i ukloni. Osim toga, dolazi do smanjenja aktivnosti autofagije (procesa “recikliranja” oštećenih stanica i njihovih dijelova) te do smanjene aktivnosti endotelne NO-sintaze, enzima odgovornog za proizvodnju dušikovog oksida (NO) koji širi krvne žile i poboljšava cirkulaciju. Sve te promjene povezane su s mitohondrijskom disfunkcijom (slabljenjem rada mitohondrija – “energetskih tvornica” stanica) i povećanim oksidativnim stresom (oštećenjem stanica uzrokovanim slobodnim radikalima).
Dok se inzulinska rezistencija općenito pojačava s godinama zbog promjena u sastavu tijela, smanjene tjelesne aktivnosti i drugih čimbenika, najdugovječnije osobe (poput stogodišnjaka koji se često istražuju) pokazuju suprotan obrazac. Očuvana osjetljivost na inzulin kod stogodišnjaka može biti rezultat kontinuirane adaptacije tijela na štetne promjene koje se događaju tijekom vriemena. To upućuje na zaključak da je sposobnost održavanja dobre metaboličke funkcije, uključujući inzulinsku osjetljivost, bitan marker zdravog starenja. Istraživanja pokazuju da obiteljska sklonost dugovječnosti također uključuje povećanu osjetljivost na inzulin, što pokazuje da postoje genetski čimbenici koji utječu na vezu između metabolizma i dugovječnosti.
Nekoliko mehanizama može objasniti tu vezu: 1. održana osjetljivost na inzulin može štititi od kroničnih bolesti povezanih sa starenjem; 2. metabolička fleksibilnost, odnosno sposobnost učinkovitog korištenja različitih izvora energije; 3. manji rizik kronične upale zbog dobre osjetljivosti na inzulin; te 4. očuvana mitohondrijska funkcija, što znači i bolji energetski status stanica.
Ta veza ključna je za razumijevanje kako metaboličko zdravlje u djetinjstvu, mladosti i zreloj dobi može utjecati na dugovječnost i zdravo starenje, pa je stoga postizanje optimalne inzulinske osjetljivosti važan cilj preventivne medicine.
Nutritivne intervencije usmjerene na inzulinsku rezistenciju obuhvaćaju prehranu s povišenim udjelom proteina, smanjenim udjelom ugljikohidrata i niskim glikemijskim indeksom te primjenu različitih biološki aktivnih spojeva poput vitamina D, magnezija, mio- i kiro-inozitola, alfa-lipoične kiseline, kromovog pikolinata, ekstrakta cimeta i ekstrakta bijelog duda. Tjelesna aktivnost pritom je nezaobilazan dio multimodalne strategije, kao i kvaliteta i arhitektura sna te tehnike opuštanja.
Tajne dugovječnosti žena
Nije tajna da žene u prosjeku imaju dulji životni vijek od muškaraca, ali što je tajna njihove dugovječnosti još uvijek nije potpuno jasno. Životni vijek kontinuirano se produljuje i danas više nije toliko rijetko i neobično susresti stogodišnjaka, ili još vjerojatnije – stogodišnjakinju.
Prema brojnim znanstvenim studijama, više međusobno povezanih genetskih, hormonskih, reproduktivnih i socijalnih procesa pridonosi produljenom životnom vijeku žena. Jedna od zanimljivih opservacija je da žene koje rađaju kasnije imaju veće šanse doživjeti dublju starost.
Nije naodmet prisjetiti se i jedne od hipoteza koje objašnjavaju dulji životni vijek žena u odnosu na muškarce, a to je niža prosječna razina željeza u krvi tijekom života. Stoga je racionalna i dobro nadzirana terapija te posezanje za preparatima željeza na mudar način, bitna strategija održavanja koncentracije i zaliha željeza optimalnim – ni previše niskim, a niti previše visokim. Možda bi nam se takav princip mogao povoljno odraziti i na životni vijek. Činjenica je da je željezo esencijalni mikronutrijent za gotovo sve žive organizme. S druge strane, njegova reaktivnost čini ga potencijalno štetnom pro-aging molekulom. Željezo se nakuplja u organizmu tijekom starenja i povezuje se s mnogim bolestima povezanim sa starenjem. Na eksperimentalnim modelima pokazano je da je nakupljanje željeza povezano sa skraćenjem životnog vijeka.
Jedna od najuzbudljivijih teorija starenja je ona o nakupljanju „staničnog smeća“ uslijed slabljenja mehanizama autofagije. Za to je uvelike odgovoran lipofuscin, tvar koju je relativno teško ukloniti, a za čije je stvaranje bitno upravo željezo. Ono reagira s višestruko nezasićenim masnim kiselinama i drugim molekulama te tako nastaje lipofuscin, a manja raspoloživost željeza znači i manje lipofuscina.
I teorija oksidativnog stresa u podlozi starenja povezana je sa željezom. Razne farmakološke strategije koje nastoje produžiti životni vijek usmjerene su između ostalog i na utjecaj na apsorpciju, izlučivanje i metabolizam željeza.
Tajne superstogodišnjakinja
Velik broj istraživanja na području dugovječnosti provodi se na stogodišnjacima, točnije češće na stogodišnjakinjama, jer ih je naprosto – znatno više.
Žena s najduljim životnim vijekom bila je Jeanne Louise Calment, Francuskinja koja je doživjela 122. rođendan. Cijeli život živjela je u Arlesu u Francuskoj, a kći i unuku nadživjela je za nekoliko desetljeća. Jeanne je bila izvrsnog zdravlja tijekom čitavog životnog vijeka, stalno je bila tjelesno aktivna, a bicikl je vozila sve do 100-tog rođendana. Nije bila osobito okupirana zdravljem i imala je poprilično opušten doživljaj života i svijeta oko sebe. Pušila je od 21. do 117. godine, no ne više od dvije cigarete na dan. Zdravlje i mladolik izgled velikim je dijelom pripisivala maslinovom ulju koje je konzumirala i nanosila na kožu. Jako je voljela vino porto i čokoladu. Opisivali su je kao vrlo smirenu osobu, a britkost uma zadržala je do kraja života. Ipak, pojavili su se i drugačiji izvori koji tvrde da je Jeanne Louise zapravo ranije napustila ovaj svijet, a da je njezin identitet preuzela njezina kći da bi izbjegla plaćanje poreza…
Superstogodišnjakinja je bila i dosad najstarija Hrvatica Jela Ljubičić koja je doživjela 115 godina. Jela je bila seljanka iz Aržana u Dalmatinskoj zagori koja je do duboke starosti bila vrlo aktivna te je obrađivala vrt i čuvala ovce.
Amerikanka Susannah Mushatt Jones doživjela je 116 godina. Bila je slijepa i nagluha, nije puno govorila i bila je u invalidskim kolicima. Jedine lijekove koje je uzimala su lijekovi protiv visokog krvnog tlaka, a uzimala je i multivitamine. Liječnika obiteljske medicine posjećivala je tri do četiri puta godišnje. Susannah nikad nije pušila, konzumirala alkohol, odlazila na zabave, bojila kosu niti nanosila make-up. Redovito je spavala deset sati noću i povremeno bi odrijemala danju. Za doručak je uvijek konzumirala nekoliko kriški slanine, pečena jaja i kukuruznu krupicu. U braku je provela tek šest godina i nije imala djece. Navodila je kako se uvijek nastojala okružiti ljubavlju i pozitivnom energijom i da je to ključ dugoga života i sreće.
Japanka Misao Okawa osoba je s najduljim životnim vijekom u Japanu i Aziji, a doživjela je 117 godina. Misao navodi da su za njezin dug život djelomično zaslužni sushi i mnogo sna. Na 117. rođendan izjavila je da joj se njezin život čini kratkim, a kada su je upitali za tajnu dugovječnosti odgovorila je da se i sama pita što bi mogla biti njezina tajna.
María Branyas Morera (rođena 1907. g.), Amerikanka španjolskog porijekla, donedavno je bila najstarija živuća žena na svijetu. Svoju dugovječnost pripisuje “uređenosti, miru, dobrim odnosima s obitelji i prijateljima, kontaktu s prirodom, emocionalnoj stabilnosti, bez briga, bez žaljenja, puno pozitivnosti i izbjegavanju toksičnih ljudi.” Izjavila je i da dugovječnost ovisi o sreći i dobrim genima. Nakon što je preživjela oba svjetska rata, Španjolski građanski rat i pandemiju španjolske gripe, 2020. godine othrvala se infekciji virusom SARS-CoV-2. Zarazila se samo nekoliko tjedana nakon što je proslavila svoj 113. rođendan.
Ethel May Caterham (rođena 1909. g.) britanska je superstogodišnjakinja koja je, u dobi od 116 godina, najstarija službeno potvrđena živa osoba na svijetu nakon smrti Inah Canabarro Lucas u travnju ove godine. Ona je najstarija Britanka u povijesti i posljednja poznata živa osoba rođena u desetljeću 1900-ih. Tajna njezina dugog života, kako kaže, kombinacija je izbjegavanja sukoba i prihvaćanja osobnih izbora, zajedno s pristajanjem na prilike i održavanjem pozitivnog stava. Njezin glavni savjet je: „Nikada se ne svađam ni s kim, slušam i radim ono što volim.“ Također smatra da treba „reći da svakoj prilici“ i „imati pozitivan mentalni stav te sve raditi umjereno.“
Literatura:
Chen Y, Li X, Yang M, Jia C, He Z, Zhou S, Ruan P, Wang Y, Tang C, Pan W, Long H, Zhao M, Lu L, Peng W, Akbar A, Wu IX, Li S, Wu H, Lu Q. Time-restricted eating reveals a “younger” immune system and reshapes the intestinal microbiome in human. Redox Biol. 2024;78:103422.
Crous-Bou M, Fung T T, Prescott J, Julin B, Du M, Sun Q et al. Mediterranean diet and telomere length in Nurses’ Health Study: population based cohort study BMJ 2014; 349 :g6674
Estruch R, Ros E, Salas-Salvadó J, Covas MI, Corella D, Arós F, Gómez-Gracia E, Ruiz-Gutiérrez V, Fiol M, Lapetra J, Lamuela-Raventos RM, Serra-Majem L, Pintó X, Basora J, Muñoz MA, Sorlí JV, Martínez JA, Martínez-González MA; PREDIMED Study Investigators. Primary prevention of cardiovascular disease with a Mediterranean diet. N Engl J Med. 2013;368(14):1279-90.
Fernández-Ballart J, Murphy MM. Preventive nutritional supplementation throughout the reproductive life cycle. Public Health Nutr. 2001;4(6A):1363-6.
Izadi M, Sadri N, Abdi A, et al. Anti-ageing natural supplements: the main players in promoting healthy lifespan. Nutrition Research Reviews. Published online 2024:1-18. doi:10.1017/S0954422424000301
Vranesic-Bender D. The role of nutraceuticals in anti-aging medicine. Acta Clin Croat. 2010;49(4):537-44.
Yingbi Xu, Jiao Song, Qi Huang et al. Functional foods and nutraceuticals with anti-aging effects: Focus on modifying the enteral microbiome. Journal of Functional Foods 2025,128: 106786