Adaptogeni

U lepezi mogućih pristupa pomoći kod stresa i pojačanog napora nalazi se i malena skupina biljaka koju ne povezuju kemizam ili botanička srodnost i kojoj nismo mogli dati neki mudar naziv. Niti su klasični anksiolitici, niti tipični antidepresivi, pa smo ih nazvali diskutabilnim i gotovo poetskim nazivom – adaptogeni.

Autor članka: doc.dr.sc. Stribor Marković, mag.pharm., inPharma 92

Stres i umor su toliko rijetki u našoj civilizaciji, da nisam siguran ima li uopće smisla pisati ovaj članak… Ipak, ako ste jedan od rijetkih kojima se to dogodilo, možda će vas zainteresirati. Početak je, zamijetili ste, šala.

Životne faze stresa i pojačanog napora dio su ljudskog života čak i kada živi prosječan, relativno sretan život. Ne postoji univerzalni lijek ili pristup kako ćemo se nositi s takvim razdobljima. Dapače, pristup je, kako bi se danas reklo, multidisciplinaran.

Pojam adaptogena

Godine 1947. ruski znanstvenik Nikolaj Lazarev prvi je uveo pojam “adaptogen”. Lazarev je taj pojam koristio kako bi opisao tvari koje mogu povećati “stanje nespecifične otpornosti” na stres, omogućujući tijelu da se prilagodi raznim čimbenicima stresa koji mogu biti biološke, fizičke, kemijske i psihološke prirode. Njegov rad postavio je temelje za daljnja istraživanja adaptogena, posebno unutar Sovjetskog Saveza gdje su znanstvenici nastavili istraživati i identificirati razne biljke i tvari koje su pokazivale svojstva zaštite od stresa¹.

Godine 1969. Brekhman i Dardymov predložili su sljedeće karakteristike adaptogena:

1. adaptogen je gotovo netoksičan za primatelja;
2. adaptogen obično nije specifičan u svojim farmakološkim svojstvima i djeluje povećanjem otpornosti organizma na širok spektar nepovoljnih bioloških, kemijskih i fizičkih čimbenika;
3. adaptogen obično djeluje kao regulator koji normalizira funkcije različitih organskih sustava organizma primatelja;
4. učinak adaptogena je izraženiji što su patološke promjene u organizmu dublje.

No, do stvaranja i prihvaćanja pojma adaptogena šezdesetih godina XX. stoljeća, postojali su i drugi nazivi.

Tonici su tvari koje ublažavaju stanja slabosti ili nedostatka tonusa unutar cijelog organizma ili u određenim organima. Taj je pojam tipičan za tradicionalnu medicinu, gdje se koriste u stanjima “astenije”. Astenija pak označava umor ili iscrpljenost, ali i disfunkciju nekog organa ili organskog sustava. Pojam tonik koristi se u tradicionalnoj medicini i vrlo ga je teško definirati, pa čak i dati popis biljaka, jer su se brojne među njima, uspješno ili bezuspješno, koristile za tu namjenu. Od tonika nam je ostao, primjerice, pojam gorkih likera koji su „tonici“ želuca, no danas bismo tome radije dali ime neke indikacije, primjerice, funkcionalnu dispepsiju.

Osim tonika postoje i stimulansi koji uzrokuju privremeno povećanje radne sposobnosti, nakon čega slijedi razdoblje smanjene radne sposobnosti. Stimulirajući učinak može se okarakterizirati pojedinačnom dozom koja povećava radnu sposobnost. Pojam se koristi u suvremenoj i tradicionalnoj medicini, a najpoznatiji stimulans je kofein iz kave i čaja. No, stimulansi su preširok termin koji smo danas zamijenili s preciznim farmakološkim djelovanjima.

Za razliku od stimulansa, adaptogeni bi trebali imati trajniji efekt koji ne uključuje ponovni pad aktivnosti ili radne sposobnosti. Međutim, svi ti opisi vrlo se deskriptivni. Što se doista skriva iza njih?

Djelovanje i opravdanost naziva

Djelovanje adaptogena je vrlo šaroliko i prije svega je oduvijek ovisilo o dostupnim farmakološkim modelima. Za većinu lijekova djelovanja grupiramo oko zajedničkog mehanizma. Oralni antidijabetici, bez obzira koji mehanizam imali, u konačnici bi trebali smanjivati glukozu natašte i HbA1c kao primarne biomarkere, a na kraju i djelovati na smanjenje komplikacija dijabetesa tip II.

Adaptogeni nemaju zajedničku farmakološku crtu, osim eventualno kvalitete života, za koju očekujemo da je njihovom primjenom povećana.

Kako su pojedini biološki i farmakološki aspekti ulazili u žižu interesa, tako su se i mijenjale paradigme i prijedlozi mehanizma djelovanja². Kada su bile dostupne samo jednostavne biokemijske tehnike, govorilo se da adaptogeni povećavaju biosintezu DNK, RNK ili proteina, te ATP-a. Danas smo svjesni da je to razmišljanje zastarjelo u odnosu na trenutno razumijevanje funkcije makromolekula.

Antioksidansi su neko vrijeme bili obećani „Sveti Gral“ ljudskog zdravlja, pa se tvrdilo da povećavaju antioksidativni kapacitet stanica ili čak cijelog organizma. To očito nije mogla biti jedina definicija, jer brojni antioksidansi poput vitamina E ne pokazuju tipičan učinak biljnih adaptogena.

Razvitkom imunologije, zamijetilo se da neki adaptogeni mogu povećati otpornost na infekcije u animalnim modelima. Otkrićem uloge kateholamina i kortizola nadbubrežne žlijezde u stresu, mnoge su biljke promatrane kroz tu prizmu, dapače, danas je to još uvijek glavna asocijacija uz mnoge adaptogene. Napretkom fiziologije, uočeni su i utjecaj na neuroplastičnost te zaštitni utjecaj na živčane i mišićne stanice.

Ovakvi problemi u fokusiranom farmakološkom definiranju adaptogena, potaknuli su stručnjake Europske agencije za lijekove (EMA) da tijekom izrade monografije sibirskog ginsenga odluče o svrsishodnosti naziva adaptogen. Godine 2008. odlučili su da se taj naziv ne može koristiti u jeziku medicine, odnosno u farmakologiji i klinici³. Slična je preporuka nastala i u SAD-u. No, EMA nije bila nepravedna i nije samo zabranila korištenje, ostavljajući prazninu u definiciji. Odlučeno je da se u indikacijama takvih biljaka navode stres ili umor i iscrpljenost.

Usprkos toj odluci, pojam adaptogena ostao je popularan poput pojma probiotika i koristi se, ako ništa drugo, u didaktičke svrhe.

Najčešći biljni adaptogeni

Ružičasti žednjak daleko je poznatiji pod „ukradenim“ latinskim nazivom roda – rodiola, Rhodiola rosea L., Crassulaceae. Rodiola raste i kod nas na Velebitu, no rijetka je i nikako je ne sakupljajte, čak i ako je nađete. Ona je ostatak glacijalne prošlosti Velebita, a najviše je nalazimo u hladnijim područjima poput sjevera Rusije, Kanade i na Islandu. Koristi se korijen koji je crvene boje te blagog mirisa ruže zbog čega su mu Nijemci dali naziv Rosenwurz. Tradicionalno se koristila kao „tonik“ i prvo se nalazila u Švedskoj farmakopeji.

Rodiola je ponegdje postala gotovo sinonim za adaptogen. Zbog problematične topivosti ljekovitih tvari uglavnom se koristi kao ekstrakt. EMA vrlo jasno navodi stres kao indikaciju rodiole, i to u jutarnjoj dozi od 200-400 mg ekstrakta. Mehanizam djelovanja je raznolik. Djeluje neuroprotektivno u stresu, smanjuje pretjerano povišen kortizol, ali i pomaže funkciju mišića u stanjima kada su pod povećanim zahtjevima kao što su treninzi i sportska natjecanja⁴.

EMA navodi da je potrebno konzultirati liječnika ili kvalificiranog zdravstvenog stručnjaka u slučaju da tijekom korištenja rodiole simptomi traju dulje od dva tjedna. To mnogi doživljavaju kao ograničenje korištenja na dva tjedna. No, to nije točno i odnosi se isključivo na samoliječenje. Ako kvalificirani zdravstveni djelatnik procijeni, može se koristiti i duže. Upozorenje je nastalo kako bi se smanjio rizik da osobe s nedijagnosticiranom depresijom ili anksioznošću (ili drugim bolestima) neadekvatno koriste rodiolu.

Nuspojave su vrlo rijetke, a najčešće se može javiti mučnina, iako relativno rijetko. Uglavnom se ne događa osjećaj ekscitiranosti. Ekstrakt rodiole može smanjiti djelovanje CYP2C9 enzima, pa je potreban oprez kod primjene lijekova koji se njime metaboliziraju, a imaju relativno uski terapijski prozor.

Glavna slabost rodiole nije u farmakologiji, već u njenoj kvaliteti. Droga je relativno skupa, a u Kini se koristi niz srodnica istog roda, pa se vrlo često namjerno ili slučajno patvori s vrstom Rhodiola crenulata. Velika potražnja na tržištu otvara mogućnosti patvorenja, čak i sa sintetskim tvarima poput 5-hidroksitriptofana te nedeklariranih lijekova. Rezultati ispitivanja na tržištu u Ujedinjenom Kraljevstvu bili su poražavajući, jer su skoro svi proizvodi bili patvorina ili su bili nedostatne kakvoće⁵. Zato je mudro provjeriti je li ekstrakt u proizvodu dobro ispitan na oba glavna markera kakvoće – salidrozid i rozavin.

Ašvaganda, Withania somnifera (L.) Dunal je indijska biljka koja je davno opisana u njihovoj herbalistici s nizom mogućih primjena, što je dosta tipično za adaptogene. Ime je pomalo zabavne etimologije i znači „miris po konju“, jer korijen ima karakterističan i lako prepoznatljiv miris. Ašvaganda se dugo probijala u široku primjenu u Europi i Sjevernoj Americi, svakako sporije od kurkume i đumbira koji su se i stoljećima prije uvozili kao začini.

Ašvagandu se katkad u šali naziva „generikom“ rodiole, premda ne dijeli ni botaničku niti kemijsku sličnost. Ona pripada porodici Solanaceae, pomoćnice, gdje se osim krumpira i rajčice „gura“ niz poznatih farmaceutskih vrsta poput velebilja i kužnjaka. Srećom, s njima ne dijeli isti kemizam i sigurna je za korištenje.

Aktivne tvari su steroidni laktoni vitanolid A, vitaferin A i vitanozid IV. U kontekstu kakvoće vrlo je važno da se koriste pripravci korijena, a ne nadzemnog dijela biljke. Na žalost, dio proizvoda na tržištu, uključujući i ekstrakte, znaju biti smjesa nadzemnog dijela i korijena.

Ašvaganda je „paralela“ rodioli zbog djelovanja – koristi se u istoj indikaciji, u stresu, a kao i rodiola djeluje neuroprotektivno te smanjuje pretjerano povišeni kortizol⁶. Tipična doza je dva puta po 300 mg ekstrakta, a jedan od najčešće korištenih ekstrakata u kliničkim studijama je KSM-66.

Postoje ograničene studije kod neurodegenerativnih bolesti, ali i u tjeskobi. To je u nekoj mjeri razlikuje od rodiole, koja se uglavnom ne koristi kod tjeskobe. Relativno nedavno je objavljena studija u supkliničkoj hipotireozi, no potrebno je dosta opreza u interpretaciji takvih studija i diferencijaciji u odnosu na druge bolesti štitnjače.

I dok se rodiola i ašvaganda koriste uglavnom u razdobljima stresa, što danas neki znaju nazivati „burn-in“, postoje i biljke koje se najčešće koriste za oporavak od takvih situacija. One dijele čak i zajedničko ime u hrvatskom jeziku; jedno je sibirski ginseng, Eleutherococcus senticosus (Rupr. et Maxim.) Maxim. te korejski (azijski) ginseng, Panax ginseng C.A. Mey. Zanimljivo, obje vrste pripadaju porodici Araliaceae kojoj pripada i bršljan. Od obje vrste se koristi korijen.

Sibirski ginseng sadrži fenil propanske glikozide (eleuterozid B, odnosno siringin) lignane i njihove glikozide (eleuterozid E) i triterpene (eleuterozid A). U farmakološkim modelima podiže zaštitne proteine stresa (hsp-70, hsp-72), neuropeptid Y, a u in vivo modelima povećava izdržljivost, otpornost na stres i infekciju, sprječava negativan utjecaj stresa na nadbubrežnu žlijezdu te djeluje neuroprotektivno⁷. U kliničkim studijama uglavnom je ispitivan kod umora te u oporavku, za što se i tradicionalno koristi.

Sibirski ginseng prvo je postao popularan u bivšem SSSR-u među sportašima, da bi polako postao sve prisutniji i u zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi. Njegova prednost je manji broj interakcija s lijekovima te nešto manji rizik patvorenja, za razliku od korejskog ginsenga koji se rado patvori. Biljka kod nas nije dostupna kao čaj, premda EMA jasno navodi doziranje (dekokt 2 grama, 3x na dan). Danas se najčešće koriste suhi ekstrakti ili fluidni ekstrakti nastali otapanjem suhih ekstrakata u nosačima poput smjese glicerola i vode.

Korejski (azijski) ginseng je odavno popularan te se kao tonik spominje u starim kineskim medicinskim knjigama. Ginseng je zadužio medicinu na neočekivan način, jer je opisan koncept kontroliranog ispitivanja u izdržljivosti kod trčanja, preteče današnjih suvremenih kliničkih studija.

Droga sadrži 2-3% triterpenskih saponina koji se nazivaju ginsenozidi. Aktivne tvari služe u kontroli kvalitete, a kao marker autentičnosti koristi se ginsenozid Rg1. To je važno, jer je ginseng zbog potražnje često patvorena droga/ekstrakt.

U kliničkim studijama ispitan je u više aspekata: kognitivne performanse, sportska medicina, kvaliteta života onkoloških pacijenata, prevencija prehlade, erektilna disfunkcija te rizični faktori krvožilnog sustava⁸.

Kao i korejski ginseng, prema EMA-i se koristi kod umora kao dekokt korijena, i to 1-2 grama 3x na dan ili u ekvivalentnim suhim ekstraktima. Naiđete li na podatak da postoje dva korejska ginsenga, bijeli i crveni, samo treba znati da to nisu različite vrste. Bijeli označava samo sušenu drogu, a crveni nastaje kuhanjem korijena na pari te potom sušenja. U tom procesu nastaje Maillardova reakcija u kojoj korijen pocrveni. Premda se mogu naći podaci kako je crveni ginseng superioran bijelom, to nije sa sigurnošću potvrđeno i vjerojatno je nastalo kao proces konzerviranja (zaštite) korijena. Oba se koriste češće u jutarnjim satima ili sredinom dana. Premda postoje velike dvojbe, kod ginsenga se zna navoditi interakcija s varfarinom.

Zaključak

Stres i umor su slojevita stanja koja, osim jasne dijagnostike, zahtijevaju multidisciplinarni pristup. To mogu biti nefarmakološke mjere i intervencije poput kognitivno-bihevioralne terapije, promjene životnog stila i percepcije. Vrijednost adaptogenih biljaka je više u prevenciji nego u liječenju kasnijih posljedica kroničnog stresa. S obzirom da danas živimo u doba pojačane svijesti o prevenciji, nekadašnji „tonici“ odjednom su dobili novo ruho i prihvaćamo ih na drugačiji način. Rekao bih – korektniji, pogotovo kada uklonimo „prokletstvo“ panaceja koje su katkad pratile neke od adaptogena. Reakcija na stres odraz je i mudrosti koju stječemo s godinama. A mudrost, na žalost, ne možemo dobiti lijekovima, biljnim ili sintetskim. Užitak ju je tražiti i njegovati.

Literatura:

1. Annual Review of Pharmacology, 1969 9(1), 419-430.
2. Pharmaceuticals (Basel). 2010 Jan 19;3(1):188-224.
3. EMEA/HMPC/102655/2007
4. Molecules. 2022 Jun; 27(12): 3902.
5. Phytomedicine. 2016 Jun 15;23(7):754-62.
6. Pharmaceutics. 2023 Mar 24;15(4):1057.
7. Phytother Res. 2022 Sep;36(9):3490-3504.
8. J Nat Med. 2024 Jun;78(3):455-466.